David Maljković: „Puno se toga može komunicirati ako posjetitelj dođe otvoren“


Dan uoči otvorenja Rijeka EPK 2020, u MMSU je otvorena izložba „S kolekcijom“ Davida Maljkovića​, Riječanina impresivne međunarodne karijere, čiji se radovi nalaze ili su bili izloženi u muzejima i galerijama diljem svijeta poput New Yorka, Pariza, Amsterdama, Lisabona, Sao Paola, Berlina…

Osim što je izložbu podržala u sklopu programa Rijeka EPK 2020, treba reći kako je Erste banka podržala umjetničko djelovanje Davida Maljkovića još 2001. kada je odabran u kolekciju Erste fragmenti. S njime razgovaramo povodom otvorenja.

Na prvu, posjetitelj se može upitati gdje je izložba, s obzirom na to da ne izlažete svoja, nego djela iz postava muzeja… 

Volio bih napomenuti da ova izložba ima svoju genezu, i njen početak ne veže se za sam EPK projekt. Sa Slavenom Toljom bio sam u kontaktu od njegovog dolaska na mjesto ravnatelja muzeja, i tada smo već započeli razgovor o potencijalnoj izložbi. Budući da se tada dosta polemika vodilo oko kolekcije i njenom stalnom postavu, predložio sam Slavenu da bih volio napraviti projekt vezan na kolekciju. Započeli smo dijalog i tada sam mu predložio projekt koji je bio smišljen za prijašnju lokaciju muzeja. Znači, govorimo o jednom projektu koji se planirao nekih pet, pa čak i više godina. Naravno, tipologija prijašnjeg prostora bila je drugačija i ova intervencija vezala se na netom srušenu galeriju muzeja, koju je projektirao Igor Emili, a koja je povezivala dva prostora i stvarala dodatni prostor za izlaganje. Prethodni ravnatelj odlučio ju je srušiti, u želji da ostvari otvoreniji prostor. Zbog različitih dinamika, što mojih, što Slavenovih, izložba se prolongirala, muzej je preselio na drugu lokaciju, a u međuvremenu je Rijeka postala prijestolnica kulture i Slaven je sugerirao da to napravimo za tu prigodu.

Riječ je o djelima velikih hrvatskih umjetnika moderne i suvremene umjetnosti koja nisu stalno izložena u riječkom MMSU. Kojom ste se logikom vodili prilikom njihovog izlaganja, s obzirom da su postavljena na specifičan način?

Dinamika postava na izgrađeni volumen u prostoru odvijala se dosta brzo i intenzivno, i uz pomoć dva tehničara. Govorim o dva puna radna dana i jedan dan pripreme. Radi se o volumenu koji se u svojoj panorami proteže kroz sva tri izlagačka prostora ukupne dužine 40 metara. Namjerno sam postavio tako intenzivnu dinamiku slaganja radova, da ne upadnemo u proces pretjeranog komponiranja i da sam izložen brzim odlukama. ​

Ovaj samostojeći volumen iznad očišta promatrača pojavljuje se u nekolicini mojih ranijih instalacija, a možda i u sadržajnom smislu je najbliskiji onoj s moje izložbe u talijanskoj galeriji Masimo Minini 2015. Tada sam pozicionirao različite elemente iz galerije i stavljao ih u paralelni odnos sa nekim mojim radovima. Tu se paralelizam gradio između geneze galerije i moga rada. U izložbi „S kolekcijom“ ponašanja su ista, ali sadržaji su drugačiji, i na neki način odnos prema samoj materiji kolekcije muzeja. 

Kolekcija se pokazuje u svom fizičkom obliku, odnosno kao fakt, a ne artefakt i kao jedna fizička činjenica je dovedena pred samog promatrača. Također, ona je dislocirana iz muzejskog depoa, kao što je dislocirana od očišta promatrača i ispod nje se otvara cijeli jedan prostor paralelizma, odnosno djelovanja i stvaranja odnosa s kolekcijom. I da, tu sad može započeti Vaše pitanje gdje je izložba, odnosno o ulozi umjetnika i naraciji koju on posreduje. Ovdje govorimo o gesti koja je arbitrarna, ali takva ponašanja su simptomatična za moju praksu, odnosno umjetničku intervenciju, bilo da se radi o povijesnom tj. umjetničkom nasljeđu, bilo da propitujem vlastiti rad. Znači, govorimo o svojevrsnoj politici pogleda koja postaje legitiman umjetnički čin. ​

Sve ste radili u interakciji s troje mladih umjetnika Dorom Budor, Nikom Mihaljevićem i Norom Turato…

Da, radi se o već afirmiranim mladim autorima, ali na izložbu smo uključili cijeli niz mladih autora koji su još u formativnoj fazi i dolaze s tri edukacijska programa, a to je suradnja s nizozemskim poslijediplomskim programom iz grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija Werkplaats Typografie čiji su studenti izradili njen vizualni identitet. Oni će krajem ožujka u Rijeci sudjelovati i na radionici koja će okupiti polaznike WHW Akademije te nekoliko diplomanata i studenata riječke Akademije primijenjenih umjetnosti pod mentorstvom Petre Mrše. Njihovi će radovi, motivirani MMSU-ovom kolekcijom, postati i integralnim dijelom izložbe „S kolekcijom“. Dora Budor je izvela intervenciju na fasadi, Niko Mihaljević uspostavlja „Muzej kristalne lubanje“ proučava tranziciju mitoloških narativa u popularnu kulturu i digitalnih obrata u muzealno. Nora Turato će također krajem ožujka kroz svoju specifičnu praksu interpretirati fenomen građanske kolekcije – zbirku Ivane Brlić Mažuranić u Vili Ružić u suradnji s Theodorom de Canzianijem, skrbnikom zbirke.

Izlažete u najvećim svjetskim galerijama i muzejima. Koliko je likovna umjetnost univerzalna, s obzirom da primjerice za razumijevanje “Scena za novo nasljeđe” trebate razumjeti kontekst djela?

Ako je jezik univerzalan onda i sam sadržaj postaje univerzalan. Znači, to ovisi o samom autoru na koji način pristupa sadržaju. Ako naraciju posredujete direktno odnosno deskriptivno onda ona postaje partikularna, ako se ona kriptira pa čak relativizira u tim procesima nadilazite njenu zadanu ulogu, ona postaje univerzalna. Čitanje konteksta bilo kojeg rada dolazi nakon stvaranja interesa prema tom radu.

Suvremena umjetnost često je dosta nejasna, odnosno ne koketira na prvu s običnim posjetiteljem. Na koji način uvlačite gledatelja u svoj narativ kako biste mu se približili?

To ovisi o posjetitelju i na koji način on sam pristupa izložbi pa tu možemo uključiti i neke druge discipline kao što je suvremeni ples, teatar itd. Ako sam posjetitelj dođe u otporu, braneći se i govoreći “ja to ne razumijem“, onda tu malo toga možete učiniti. Ako dođe otvoren i na neki način protočan, vi tu možete puno toga komunicirati. Gledajte, ljudski imaginarij je prilično usvojen, da ne kažem formalan i ako netko želi komunicirati to može vrlo lako. Ono što je poražavajuće u našoj sredini je edukacija i vizualna kultura, npr. moj sin ide u peti razred osnovne škole i nijednom nisu bili na izložbi od kad je krenuo u školu.

U fundusu Erste banke nalazi se jedno djelo Davida Maljkovića, otkupljeno u sklopu projekta Erste fragmenti

S ponosom možemo reći da se jedno vaše djelo nalazi i u fundusu Erste banke, koja ga je otkupila u sklopu projekta Erste fragmenti. Je li vam na neki način ovaj natječaj pomogao i koliko su takvi otkupi važni za mlade umjetnike?

Da, bilo je to dosta davno, negdje početkom 2000. godine. Ja sam netom završio akademiju i u tom periodu sam otišao na Rijksakademie u Amsterdamu. Moram priznati da je tada klima otkupa radova bila dosta dobra i tada su se formirali Erste fragmenti​. Naravno, vama je kao mladom autoru svaka podrška od velikog značenja jer se vi tek tada uključujete u društvo i vaše djelovanje je na samim počecima. Otkupi su važni za mlade ljude jer im daju jednu financijsku podršku u određenom trenutku, ali ono što je još bitnije što ti otkupi jesu i što oni predstavljaju. Mladima je vrlo bitan kontekst u kojem oni djeluju i to će formirati važnost njihovog rada i djelovanja kao i samu važnost kolekcije. Novac bez produkcije smisla ništa ne znači.


 


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Urednici moraju odboriti komentar.

*

Pročitaj i...